Više na: http://www.protestantskiportal.com/archives/246/protestantska-podrska-neizljecivima/

Prema biblijskom nauku, kršćanin je obavezan svoju molitvu usmjeriti isključivo i direktno prema Trojednom, koji se ne smije oslikavati u materijalnoj formi. Upravo je taj je put odabrala reformacija. Reformaciji je među ostalima pogodovo izum tiskarskoga stroja te je olakšana dostupnost Biblije čime je  unutarnja i duhovna dimenzija vjere dobila priliku ispravnog tumačenja Gospodina.

Treća zapovijed:

Jean je Calvin držao opravdanim prisege Božjim imenom pred vlastima ako se pažljivo koriste. Američki predsjednici prisežu na Sveto pismo, na nekim se sudovima koristi prisega na Pismo, a i hrvatski predsjednik u svojoj prisezi zaziva Božju pomoć. Tradicionalne protestantske crkve prihvaćaju ovu praksu, no nove vjerske zajednice to često odbacuju. Međutim, prisege su potrebne  društvu jer ga  kršćani dijele s nekršćanima i zato što je kleveta oduvijek bila rasprostranjena praksa čak i među pripadnicima kršćanskih zajednica. Umjesto klevete,  poluistinai lažni, Gospodin nas uči blagoslivljati ljude,  željeti im i činiti dobro.

Četvrta zapovijed:

Jean je Calvin dan Gospodnji  smatrao danom za duhovni odmor i bogoštovlje. Teolog Augustin je pisao kako je nedjelja u našim srcima jer je Krist je ispunjenje šabata. Kroz nedjelju, po Augustinu,  kršćani slave slobodu koju imaju u Njemu,  a kroz zajedništvo sa drugim vjernicima.

Više na:  http://www.protestantskiportal.com/archives/130/dekalog-2-dio/

Većina su egipatskih kršćana Kopti, potomci hamitskih Egipćana koji nisu ni poslije arapskog ni poslije turskog osvajanja prešli na islam, već su ostali kršćani. Naziv Kopt je istodobno i etnička i vjerska oznaka. Njihov je jezik koptski, no uporaba mu se zadržala još samo u bogoslužju Koptske crkve. Koptska Crkva ili Koptska pravoslavna Crkva, nasljednica je drevne Crkve u Aleksandriji. Aleksandrijski patrijarh i aleksandrijska Crkva od ranokršćanskih su vremena uživali veliki ugled pa je ni tadašnje bizantske vlasti,  tijekom 4. i 5. stoljeća nisu uspjele uvesti u crkveno jedinstvo. Osnivačem samostalne egipatske Koptske crkve smatra se patrijarh Dioskor, koji je na Kalcedonskom saboru podržavao monaha Eutiha i njegovo učenje. Liturgijski jezik Koptske crkve je koptski jezik, a liturgija je aleksandrijskog obreda. Na čelu je aleksandrijski patrijarh, koji se još naziva i papa, sa sjedištem u Kairu.Današnji službeni naziv Koptske crkve je Koptska pravoslavna Crkva. U Etiopiji djeluje Etiopska pravoslavna Crkva na čelu koje je patrijarh, a od Koptske Crkve odijelila se 1959., no nastavlja priznavati koptskoga patrijarha kao počasnog poglavara. Teološka je odlika ovih kršćana monofizitstvo. Ovo je učenje bilo rašireno među mnogim kršćanima od 4. stoljeća, a protivi se nauku diofizita o dvije naravi u Kristu – božanskoj i ljudskoj. Monofiziti drže da je Krist samo Bog, a ne da je i pravi Bog i pravi čovjek.

Danas ima (prema koptskim izvorima) između 10 i 15 milijuna Kopta u Egiptu.

Više na: http://www.protestantskiportal.com/archives/105/progon-krscana-u-egiptu/

VIŠE NA:  http://www.protestantskiportal.com/archives/79/dekalog-1-dio/

Zadatak je nas vjernika, 21. stoljeću u naslijeđe ostaviti bolji i tolerantniji svijet naviještanjem evanđelja. Jer Evanđelje nije ukinulo Stari savez, nego ga je ispunilo. Starim savezom je postojao, a i danas postoji fizički izabrani narod, Izrael, a Novim se savezom uspostavlja duhovni,  Kristoispovjedajući Izrael. Sam je Krist bio Židov i protuprirodan je blud sa porpovjedaonica kršćanskih crkava slaviti judeomržačke režime i pojave, kao što je protuprirodan blud nazivati se kršćaninom i biti idolopoklonik svakog onog režima koji svoda vođu ili narod stavlja na pijedestal “božanstva”  kao što su nacistički, fašistički, staljinistički, titoistički, maoistički ustaški, četnički  režimi, da navedem samo neke.

Jer Kristsam kaže “što učiniš najmanjemu od moje braće, učinio si I meni!”

http://www.protestantskiportal.com/

• http://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_za_Vukovar
• http://www.youtube.com/watch?v=kTyBg_WY5dU

Jean Calvin (10. srpnja 1509. godine – 27. svibnja 1564. godine) bio je vrlo utjecajan francuski teolog i pastor koji je djelovao tijekom protestantske reformacije. Bio je glavna figura utjecajnog sustava kršćanske teologije koji je kasnije prozvan kalvinizam. S Rimokatoličkom je crkvom raskinuo oko 1530. godine. Nakon nasilnog progona protestanata u Francuskoj izbjegao je u Basel 1536. godine, gdje je izdao prvo izdanje svojih Ustanova kršćanske religije. Nakon što je gradsko vijeće Ženeve protjeralo njega i Williama Farela iz grada, u Strasbourg ih je pozvao Martin Bucer. U Strasbourgu je C. postao crkveni službenik za francuske prognanike.

Služba u Strasbourgu od 1538. godine do 1541 godine. Tijekom službe u ovome gradu nije propovijedao samo u jednoj određenoj crkvi, no središte mu je bilo u crkvi Sv. Nikole i u bivšoj crkvi Sv. Dominika koja je preimenovana u Novi hram. Propovijedao je i poučavao svakoga dana, a imao je i dva Bogoslužja nedjeljom. Ovdje je također radio na drugoj ediciji Ustanova koje su objavljene 1539. godine. Knjiga je dopunjena sistematizacijom glavnih doktrina Biblije te je narasla sa početnih šest na sedamnaest poglavlja. Paralelno je radio na drugoj knjizi, Komentarima Rimljana koja je objavljena u ožujku 1540. godine, a koja uključuje njegov vlastiti latinski prijevod. Iako cijeneći velik utjecaj koji su na njega ostavili Philip Melanchton I Martin Bucer pobrinuo se kako bi njegov rad imao dovoljno razlika kritizirajući njihovu površnost.

Nekoliko kandidatkinja su mu dovodili za ženidbu, no on je dugo okljevao držeći kako “se sam može dovesti Gospodu!”, no naposlijetku se oženio 1540. godine udovicom s dvoje djece Idelettom de Bure, ali tek nakon što je ona pristala naučiti francuski jezik.

Uskoro se klima u Ženevi promijenila, libertinci su ustuknuli pod pritiscima kardinala Jacopa Sadoleta koji je zahtijevao kako bi se Ženeva vratila pod okrilje Rimske crkve. Želeći odbiti takva stremljenja, za sastavljanje odgovora isprva su htjeli konzultirati Pierrea Vireta, no kada je on to odbio pozvali su C. Pristao je i napisao Responso ad Soletum snažno braneći crkvene reforme u Ženevi. Zbog tih su zasluga ga u rujnu 1540. godine pozvali da se vrati u grad. Ponuda povratka ga je zatekla na saboru u Wormsu. Odlučio je poslati Vireta neka prihvati službu u Ženevi, a on i Bucer će šest mjeseci posjećivati grad dok se ne odluče na slijedeći korak. Do ljeta 1541. godine vlasti su Strasbourga odlučile posuditi C. Ženevi te se C. vratio sa službenom pratnjom i prijevozom njegove obitelji.

Reforme u Ženevi od 1541. godine do 1549. godine. Ovdje je predstavio nove forme crkvenog upravljanja i liturgije unatoč oporbi koju je imao u nekoliko vrlo moćnih obitelji. Uveo je nekoliko novih crkvenih funkcija.

a) Pastire za propovijedanje I podjelu sakramenata,

b) učitelje za poučavanje vjernika u vjeri,

c) starješine za provođenje crkvene stege i

d) đakone za brigu o potrebitima.

Također, pozvao je na stvaranje Konsistorija tj. crkvenoga suda sastavljenog od službenika i starješina, koji je mogao suditi samo u crkvenim poslovima, a nikako imati civilnu jurisdikciju. Glavna penalizacija ovoga suda bila je ekskomunikacija, no uprava grada je bila zabrinuta utjecajem Konsistorija te je u ožujku 1543. godine odlučeno kako će o svim crkvenim i civilniim poslovima brinuti vlast. Godine 1542. C. je adaptirao i objavio svoje Molitve i himne čime je anticipirao snagu glazbe te je preporučio korištenje iste tijekom razmatranja Pisma. Iste je godine objavio Katekizam Ženevske crkve koji je bio različit od katekizma koji je objavio u vrijeme prvoga boravka u Ženevi po tomu što je isti bio pod utjecajem Velikog katekizma Martina Luthera. Ta je prva verzija bila pedagoška dok je druga verzija teološka.

Tijekom službe u Ženevi C. je propovijedao preko dvije tisuće puta, u početku tri puta tijekom tjedna i dva puta tijekom nedjelje, no zbog napornosti vijeće mu je smanjilo tu obvezu. Propovijedi su mu trajale više od jednoga sata, a nije koristio bilješke. Neki su njegovi pomoćnici pokušali sačuvati neke njegove propovijedi, no prije 1549. godine malo ih je sačuvano. Te je godine profesionalni pisar Denis Raguenier uspio zapisati sve C. propovijedi. Prema nekim ananalizama C. je stil bio konzistentan i vrlo se malo mijenjao.

O osobnom životu u Ženevi vrlo malo znamo. Kuća, koju je dijelio s još jednom obitelji, i namještaj bili su u vlasništvu grada. Godine 1542. dobio je sina Jacqesa, a 1545. godine Idellet je umrla te se C. više nije ženio. Održavao je samo prijateljstva iz ranijih dana uključujući prijateljstva sam Montmorom, Farelom ili pak Melanchtonom.

Stega i oporba od 1546. godine do 1553. godine. Tijekom svoga rada u Ženevi okusio je i oporbu. Oko 1546. godine ojačala je ponovno stranka libertinaca u Ženevi. Prema C., ljudi koji su smatrali kako samom milošću mogu biti mirni i u smislu crkvenoga i u smislu građanskoga progona. Grupacija se sastojala od moćnih obitelji Ženeve, a vodio ih je Pierre Arnemaux koji je napadao C. zbog tobožbnjeg antifrancuskog djelovanja. Vijeće ga je kaznilo tako što je morao hodati ulicama grada i preklinjati Boga za oprost. Također, pod njegovim je utjecajem zabranjeno kartanje i plesanje u Ženevi što ga je dovelo u sukob s utjecajnim Aiemom Perrinom članom vijeća. Sukob je završio pismom koje mu je C. napisao te se isti primirio u strahu od Konsistorija. Godine 1547. oporba je uspjela sakupiti većinu u gradskoj upravi. U lipnju se u jednoj crkvi gdje je C. propovijedao pojavilo nepotpisano pismo protiv uprave te je pokrenuta istraga sa sumnjom na urotu. Uhićen je Jacques Gruet koji je priznao nedjelo, priznao je kako je pisao protiv Gospoda te je uz C. suglasnost ubrzo smaknut. Libertinci su nastavili sa težnjama kako anulirati moć Konsistorija te je ubrzo izabran i Perrin u vijeće te je od tada C. autoritet na najnižem nivou. Godine 1553. C. je vjerovao kako je nadvladan te je zatražio razrješenje, no njegova je molba odbijena. Iako je vijeće bilo pod kontrolom libertinaca, oni su se zadovoljili samo smanjivanjem autoriteta C.

Michael Servetus (1553. godine). Sreća se C. okrenula kada je Servetus došao u grad u kolovozu 1553. godine. Duboko je kritizirao kršćanske dogme te je odbacivao dogmu o Trojstvu o čemu je pisao i pamflete koji su objavljeni u Baselu i Strasbourgu odakle ga je protjerao Bucerov utjecaj. U Baselu je objavio rad protiv reformacije i protiv Rimske crkve te je Španjolska inkvizicija izdala okružnicu za njegovo uhićenje. Od njihovog prvoga kontakta u Lyonu 1546. godine Servetus je napisao tridesetak pisama C. koji je odbijao odgovoriti. C. se ozbiljno naljutio kada mu je Servantes poslao Ustanove sa kritikom Trojstva na stranicama same knjige te je napisao Farelu kako će ako Servetus dođe u Ženevu učiniti sve da je ne napusti živ. Godine 1553. Servetus se skrivao pod lažnim identitetom, no ubrzo je uhićen i odveden na ispitivanje. Njegova su pisma C. prezentirana kao dokaz hereze, no on je poricao svoje autorstvo istih. Pobjegao je iz zatvora, a rimske su ga vlasti osudile na polagano spaljivanje u odsutnosti. Na putu u Italiju iz nepoznatog je razloga stao u Ženevi I došao na jednu C. propovijed te je uhićen. Libertinci koji su kontrolirali sud, ovaj su slučaj htjeli iskoristiti protiv C., no kako bi večina gradova u Europi također uhitila Servetusa odlučili su poslati pismo ostalim švicarskim crkvama i tražiti mišljenje. Gradovi su ga obilježili kao heretika i sud ga je dao spaliti živoga u Ženevi.

Osiguravanje reformacije od 1553. do 1555 godine. Nakon smrti Servetusa C. je priznat kao kranji branitelj kršćanstva. Zadržao je za Konsistorij moć ekskomunikacije čak štoviše 1555. godine uspio je povratiti originalne ovlasti Konsistorija. U veljači 1555. godine libertinci su sišli s vlasti te su C. pristalice, uz pomoć glasova izbjeglica koji su postali građani, preuzeli vlast. Ubrzo dolazi do pobune te je zapaljena jedna kuća puna Francuza. Perrin i druge vođe pobune prisiljeni su napustiti grad, a drugi su urotnici s C. dopuštenjem uhvaćeni i smaknuti. Time je, možemo reći, skršena oporba.

Zadnje godine od 1555. do 1564. Njegov je autoritet neupitan te je stekao slavu kao reformator različit od Martina Luthera iako su obojica imali mnogo respekta jedan za drugogoa. No, postojala su razmimoilaženja koja je posebice potencirao Huldrych Zwingli, a doticala su se pitanja euharistije. Te polemike će kasnije učiniti veliku razliku među kalvinima i luteranima u teološkom smislu. No C. je stremio prema ujedinjenju protestantskih konfesija te je započeo ujedinjavanje refrmiranih crkava konkordatom Zuricha i Ženeve. Putovao je i u Englesku na poziv Thomasa Cranmera, biskupa anglikanske crkve, na ekumensku sinodu koja nije urodila plodom. Najveću je zaslugu za britansku reformaciju imao zbog prihvata prognanika za vrijeme Marije I., engleske kraljica koja je progonila protestante (vidi raniji tekst Potres?), a još je važniji utjecaj njegovih propovijedi na prijevod Biblije, znan kao Ženevska Biblija (vidi, također, u ranijem tekstu Potres?). U Ženevi je konstituirao školu za naobrazbu djece kao i akademiju a rektor je bio poznati Theodor Beza. Škola je postala jako poznata i u pet je godina imala preko 1500 studenata. U jesem 1558. godine C. se razbolio te se uplašio kako neće uspjeti sastaviti Ustanove do kraja. Stoga se posvetio ovome radu te ga je zgotovio sa 80 poglavlja. Poslijednji je puta propovijedao u veljači 1564. godine, a umro je ubrzo nakon toga 27. svibnja 1564. godine. Kako su se reformatori bojali idolopoklonstva u vidu hodočašća na njegov grob, tijelo mu je spaljeno, pepeo je prosut na nepoznatoj lokaciji.

Calvin je bio izvrstan apologet i polemičar koji je generirao mnoge kontroverze. Razmijenio je srčana i polemična pisma s mnogim reformatorima. U svojim Ustanovama dao je teološke misli, konfesionalne dokumente i komentare Biblije, kao uvjereni augustinijanac zastupao je doktrinu predodređenosti i apsolutnog Božjeg suvereniteta po pitanju spasenja, stoga nije čudno što Reformirane i Prezbiterijanske crkve u potpunosti, a episkopalna djelomično promatraju na njega kao na odličnog glasnogovornika svojih uvjerenja.

I.B.

Nastavljam u slijedećem članku pregledom Calvinovih radova.

Sadržaj zabranjujem koristiti bez navođenja naslova bloga Prezbiterijanac i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja citiranih izvora!

Vjerski reformator i teolog  rođen u mjestu Noyon u južnoj Francuskoj 10. srpnja 1509. godine, te utemeljitelj kalvinističke protestantske crkve. Jean Calvin porijeklom je iz francuske srednje klase, a njegov otac je bio odvjetnik specijaliziran za građansko i kanonsko pravao. Studirao je latinski jezik u Parizu (Collége de la Marche i Collége de Montaigue) i pravo u Orélansu, gdje je razvio interes za teologiju. Također je studirao pravne i humanističke znanosti. U svim  jeprilikama govorio učeno, čak i kad bi propovijedao pred mnoštvom ljudi. Njegov je način ophođenja uvijek  bilo klasičan, sustavan s malo humora. Kao verbalnim oružjem služio se isključivo sirovom logikom i autoritetom učitelja, ne služeći se demagogijom. Pisao je na francuskom i u tom pogledu bio je pionir u modernom razvitku materinjeg jezika. Također se služio grčkim i hebrejskim jezikom.

Pod utjecajem Martina Luthera prešao je na reformaciju i 1533. godine. U Bourgesu i drugim mjestima počeo je propovijedati reformirane doktrine ali je bio prisiljen napustiti Francusku kako bi izbjegao katoličke progone. Dana 23. kolovoza 1535. godine uputio je francuskom kralju Franji I pismo u kojem ga je oštro kritizirao zbog vjerske neslobode unutar kraljevstva. To mu je pismo poslužilo  kasnije kao predgovor u njegovoj knjizi Ustanova kršćanske vjere (Institituion de la religion chrétienne ) prilikom izlaska prvog izdanja u ožujku 1536. godine, koja je objavljena u Baselu (Švicarska) nakon što se tamo sklonio od vjerskog progona. Zanimljivo je spomenuti da je to prvo izdanje tiskano ne na francuskom već na latinskom jeziku. To prvo izdanje postaje ideologija francuske reformacije. Drugo izdanje knjige ugledalo je svjetlo dana 1539. godine, a prvo izdanje na francuskom jeziku objavljeno je 1541. godine. Za svoju knjigu Ustanova kršćanske vjere rekao je: To je više Božje nego moje djelo. , te je za svoj moto uzeo geslo – Omnia ad Dei gloriam.

U privatnom životu bio je vesela ali i osjećajna osoba, te unatoč svom ugledu nije bio arogantan. Imao je jednostavne navike, nije živio u obilju i nikada nije imao u potpunosti slobodan dan. Iz njegove korespondencije, od koje je sačuvano 4.271 pismo, vidno je da se uglavnom bavio doktrinarnim pitanjima. Njegov čvrst karakter svima je stavljao do znanja s kim imaju posla. Iste godine kada je došao u Basel Calvin se preselio u Ženevu gdje je uvjerio Giullame Farela da mu pomogne u reformaciji. Reformatori su proglasili Protestantsko ispovijedanje vjere koje je podrazumijevalo da razuzdanost ustupi mjesto strogoći. Kada se pobunjenička stranka Libertines (Raspuštenjaci) usprotivila tome, Calvin i Farel su istjerani iz grada 1538. godine. Godinu dana kasnije, 1539. godine, povukao se u Strasbourg gdje je radio na kritici Novog Zavjeta te se 1540. oženio s Idelette de Bure, udovicom anabaptiste kojeg je preobratio. O toj dami nije dostupno više podataka osim da mu je rodila sina koji je ubrzo nakon rođenja 1542. godine preminuo, a ona je preminula 1549. godine.

Godinu dana kasnije (1541. godine) Ženevljani su ga pozvali da se vrati u grad što je i učinio. U Ženevi osniva novi smjer reformiranog kršćanstva – kalvinizam. Kada je od gradske općine dobio potvrdu za svoju novu vjeroispovijest utemeljio je teokraciju koja je nadzirala skoro sve gradske poslove i širila Calvinovu verziju reformacije po Francuskoj i Švicarskoj. Točnije, Calvin uvodi surov red i strogu vjersku disciplinu među svojim pristalicama, pravu vjersku dikataturu. To je išlo tako daleko da je odobravao i spaljivao “krivovjerce”, te izricanje smrtnih kazne za “heretike”. Do 1555. godine njegova vlast se pretvorila u apsolutnu vrhovnu vlast. Za vrijeme njegove vladavine u Ženevi je izrečeno 58 smrtnih kazni i 76 odluka o protjerivanju uz bezbrojne zatvorske kazne. Calvinov jaram postao je neizdrživ te je 1555. godine pod vodstvom Ami Perrin pokušana neka vrsta revolucije u kojoj nije prolivena ni kap krvi, ali Calvinova teokracija je trijumfirala. Ženeva na taj način postaje važno središte evropske, a prije svega francuske Reformacije. Calvin je preminuo 27. svibnja 1564. godine u Ženevi u 55-oj godini života.

Kao otac Reformske teologije ostavio je bogato naslijeđe protestantizmu sistematizirajući njegovu doktrinu i organizirajući ga kao crkvenu disciplinu. Njegovi komentari, koji obuhvaćaju veći dio Novog i Starog Zavjeta, sabrani su i objavljeni 1617. godine. Zanimljivo je spomenuti da je Kalvinistička crkva pored općih reformiranih principa (osnova vjere Sveto pismo, odbacivanje ikona, odricanje od skupih crkvenih obreda, celibata i dr.), usvojila i posebnu dogmu o predestinaciji.

Možda je zanimljivo spomenuti da je Calvinovo prezime izvorno na francuskom glasilo Cauvin, ali je (sukladno dobu u kojem je živio) latinizirano u Calvinus. Također je iz nekog nepoznatog razloga ovaj reformator gdjekad označavan i kao Maître Jean C. Jean Calvin. Njegovo učenje snažno je utjecalo na hugenote u Francuskoj, protestante u Škotskoj i Nizozemskoj te na puritanski pokret u Engleskoj i Sjevernoj Americi (Sjedinjene Države, Kanada) i skandinavske zemlje. U hrvatske krajeve kalvinizam je došao preko njemačkih doseljenika. Danas je kalvinista najviše u istočnoj Hrvatskoj, uglavnom Nijemaca, Mađara i Slovaka.

Sadržaj zabranjujem koristiti bez navođenja naslova bloga Prezbiterijanac i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja citiranih izvora!

Ovih se dana družeći s ljudima primjetio sam kako je potres vrlo aktualna stvar, prepričavju se potresi u Kraljevu, potres u Zagrebu, strah od novih potresa, kraj svakog kavanskoga stola, baš kao što su se nekada zgode prepričavale kraj kamina ili vatre. Kažu kako se Balkan probudio u svojem geološkom djelovanju nakon više od stotinu godina, predviđaju mogućnost aktivnosti medvedničkog rasjeda i razornu trešnju u metropoli. Potres je prema Hrvatskom jezičnom portalu pokret Zemljine kore izazvan tektonskim pomicanjem ili djelovanjem vulkana ili rasjeda. No u jeziku su poznata i prenesena značenja riječi potres, pa tako govorimo o potresu mozga, potresima u društvu i sl. Danas ćemo se pozabaviti sa dva potresa u društvenoj, vjerskoj i kulturološkoj povijesti Europe. Zadržat ćemo se na vjerskom pitanju.

U srijedu sam, dakle, objavio člamak sa biografijom Martina Luthera i kako smo vidjeli, ovaj je teolog i začetnik reformacije većinu svoga vremena proveo u Wittenbergu, a gotovo sav život na teritoriju Njemačke, čak je i u vrijeme službenog progonstva boravio na njemačkom govornom području. Unatoč službenom progonstvu saski mu je knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu Wartburg. Iako je, kako proizlazi iz navedenoga, imao relativno fiksano mjesto boravka, putem Lutherove se inicijative utjecaj reformacije proširio iz Wittenberga diljem svijeta. Mogli bismo reći da se reformacija širila u koncentričnim krugovima.

Brzo širenje reformacije  moglo se predvidjeti i na samom početku, sto se vidjelo po tomu što su bez Luterova znanja i dopuštenja 95 teza, u početku namijenjenih samo za teološku raspravu, prevedene na na njemački i umnožene te proširine u gotovo svako selo u Njemačkoj u roku od dva tjedna.

Jedan od najvažnijih čimbenika za širenje reformacije  bio je utjecaj tisuća studenata koji su studirali na sveučilištu u Wittenbergu i bili oduševljeni luteranskom teologijom i ekleziologijom. Kao i  na Calvinovoj  akademiji u Ženevi, sveučilišta su postala baza za širenje reformacijskih ideja. Wittenberg i Ženeva, epicentari su svjetskoga širenja. Martin Luther (1483. – 1546. godine) i Jean Calvin (1509. – 1564. godine) objavili su mnoge knjige, traktate, katekizme i brošure, a izum tiska nekoliko desetljeća ranije omogučio je brzo i mnogo lakše širenje istih.

Izuzev tiska, glazba je imala vrlo značajno mjesto u reformaciji kao pronositelj osjećaja i misli protestantskoga duha kroz himne, korale i uglazbljene psalme. Nadalje, u mnogome je korištena i izvedbena umjetnost, doduše ne u crkvenim objektima, već kao mogućnost približavanja evanđelja širokom puku. Također, značajan je utjecaj i likovne umjetnosti na crkvenim objektima proizvedene u „radionicama“ velikih umjetnika toga vremena poput  Albrechta Dürera, Hansa Holbeina, Lucasa Cranacha Starijega, Petera Vischera i mnogih drugih. Posebno je potrebno istaknuti portrete reformactora što je pomoglo širenju ideja jer je pok sada mogao spojiti ideju s likom autora.

Potres čija su dva epicentra bila u Wittenbergu i Ženevi posebno se osjetio i u Velikoj Britaniji. Veliki utjecaj na širenje reformacije na Otok imali su studenti iz Engleske koji su studirali u Wittenbergu, kao i mnoštvo izbjeglih simpatizera protestantske misli koji su za vrijeme Marije I izbjegli u Ženevu.

Marija je Prva (1516. – 1558. godine) bila engleska kraljica poznata po svom pokušaju restauracije katoličanstva u Engleskoj. Iako kći Henrika VIII koji je „otac“ anglikanizma zaslužila je nadimak Krvava Marija. Nadimak je zaslužila pogubljenjem oko tri stotine protestantskihneistomišljenika tijekom marijanskih svečanosti.

Vjerojatno najvažnija osoba za englesku reformaciju  bio je  William Tyndale (1494. – 1536. godine). Studirao je u Wittenbergu, a bio je prevodilac Biblije na narodni engleski jezik. Tisuće su tih Biblija  prokrijumčarene u Englesku. Mnogi su primjerci  spaljeni kao djelo heretika, no tektonsko se djelovanje reformacije ipak osjetilo.

Druga je važna osoba bio Robert Barnes (1495. – 1540. godine), augustinski monah iz Cambridgea, spaljen na lomači u 1540. godine. Sedam godina prije njegova mučeništva, završio je studij na sveučilištu u Wittenbergu. Važan je i Martin Bucer (1491. -1551. godine), reformator kojega su engleski reformatori pozvali doći na Otok te je on ovdje postao profesor na Sveučilištu u Cambridgeu u 1551. godine.

Osim onih koji su utjecali  engleskur eformaciju izravno iz Njemačke, utjecaj je dolazio  zapravo zaobilaznim putem, preko Ženeve. Jean je Calvin sam morao pobjeći iz Pariza zbog svojih pogleda.  Ovaj Francuz našao je svoje utočište u Ženevi, gdje je njegovo propovjedanje i služba  postalo poznato širom svijeta. Ženeva je postala utočište prognanika iz cijele Europe. Najzastupljeniji su bili prognanici iz  Engleske i Britanskog otočja. Primjerice John Knox (1510. – 1572. godine), lider reformacije u Škotskoj, proveo neko vrijeme u Švicarskoj.  Svi su oni bili vrlo predani doktrini predodređenosti i doktrini izabranja koje je artikulirao Calvin.

Kada je Calvin naučavao u Ženevi, Marija je I. došla na prijestolje Engleske. Pod njezinom vladavinom  mnogi su protestanti su spaljeni na lomači. Oni koji su preživjeli pobjegli su u velikom broju u Ženevu. Neki od prognanika iz Engleske, pod Calvinovim su mentorstvom pristupili prevođenju Biblije na engleski jezik. Ovaj biblijski prijevod, pod nazivom Ženevska Biblija, bio je prvi u kojemu su teološke bilješke tiskane ne margini. Ovaj je prijevod Biblije bio dominantan u engleskom govornom području z sljedećih stotinu godina, službena je to verzija Biblije škotske Presbiterijanske crkve, te Biblija prvih kolonista u Ameriku.

Zaokružimo, tektonska gibanja u epicentrima, Ženevi i Wittenbergu, značajno su se osjetila diljem Europe, a Otok je samo jedan od primjera. S Otoka se reformacija širila u engleske kolonije putem prijevoda Svetoga Pisma nastaloga pod Calvinovim utjecajem. Koncentrično se reformacija širila i dalje, uglavnom preko studenata koji su studirali u blizini dva epicentra Ženeve i Wittenberga. Gibanja koja je tektonika pokrenula u 16. St. Osjete se i danas. (I.B.)

Sadržaj zabranjujem koristiti bez navođenja naslova bloga Prezbiterijanac i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja citiranih izvora!

U ono vrijeme, tek bi nekolicina sumnjala kako će zvuk čekića na crkvi u Wittenbergu doprijeti do cijeloga svijeta i posljedično  dovesti do najveće transformacije zapadnoga društva još od vremena apostolskih propovijedanja diljem Rimskoga carstva.  95 će teza, pribijanje kojih (1517. godine) smo obilježili 31. listopada,  isprovocirati ono što danas zovemo protestantskom reformacijom. Jedan će augustinski redovnik teolog i doktor kanonskog prava postati središnja figura velikih kontroverzi koje će se prenositi diljem Europe. Inicijalno protestirajući protiv indulgencija (prodaje spasenja, pojednostavljeno rečeno),  i u tu svrhu proučavajući Sveto Pismo, doći će u opoziciju prema Vatikanu na pitanjima prava papina primata.

To je, možda, kako kaže dr. R.C. Sproul, i njegov najveći doprinos teološkoj misli. O čemu se radi?

• Spasenju. Spasenje je moguće samo milošću, a dobra su djela samo rezultat naše vjere.

„Doista, milošću ste spašeni po vjeri. To nije od vas nego je dar Božji. Ne po djelima, da se tko nebi hvalio. Mi smo njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.“ – Efežanima 2, 8 – 10

• Opravdanju. Bog govori kako nismo krivi, nego smo otkupljeni djelovanjem savršene pravednosti Krista Isusa.

„Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u Njemu.“ – II. Korinćanima 5, 21

Istine koje je taj redovnik  ponovno istražio i objavio dovele su do mnogih crkvenih i društvenih reformi, a mnogo toga što uzimamo zdravorazumski nebi bilo moguće da on nije stupio na scenu povijesti:

• Biblija je počevši od njegova prijevoda na Njemački i otkrićem tiskarskog stroja danas dostupna u gotovo svim jezicima
• Reformirao je Bogoštovlje pomaknuvši se od latinske mise na narodni jezik što se danas podrazumijeva čak i u Rimokatoličkoj crkvi
• Napustio je celibat
• Poučavao je svećenstvo svih vjernika tj. Posvećenost Bogu u svakome trenutku života

O kome govorimo? Dakako, o Martinu Lutheru! Tko je on bio? Pročitajte u biografiji za koju su korišteni materijali sa portala biografije.org.

Martin je Luther teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije. Njegova vjerska reformacija duboko je utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezičke prilike u svijetu što ga je učinilo jednom od važnih figura europske povijesti. Rođen je 10. studenog 1483. godine u mjestu Eisleben. Osnovno i srednje obrazovanje stjecao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. U dobi od 17 godina (1501. god.) upisuje se na sveučilište u Erfurtu. Njegov otac Hans Luther, porijeklom iz seljačke obitelji, bio je rudar u rudniku bakra u podrčju Mansfelda.

Martin je namjeravao studirati pravo, što je bila i očeva želja, ali u ljeto 1505. godine napušta studij, bavi se prodajom knjiga i pristupa augustinskom redu u Erfurtu. Kasnije će taj svoj potez objašnjavati rekacijom na neke događaje iz svog života koji su ga učinili svjesnim prolaznosti života. U samostanu je promatrao pravila koja se nameću novacima ali nije našao vlastiti mir kako je očekivao.  Godine 1507.  je zaređen, a nešto kasnije ponuđeno mu je  studirati teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih sveučilišta koje su utemeljili redovnici. U službu Johanna von Staupitza, vice-generala augustinskog reda, na novom sveučilištu u Wittenbergu stupa 1508. godine. Teologiju je diplomirao već slijedeće godine  i vratio se u Erfurt.

U studenome 1510. godine, zbog poslova svoga reda, posjetio je Rim gdje je obnašao dužnosti uobičajene za svećenika-gosta te se  šokirao raskošnim i razuzdanim životom rimskog svećenstva. Godinu je dana kasnije  postao profesorom biblijske egzegeze u Wittenbergu. Iako još uvijek nesiguran u vlastiti spas postao je aktivni propovjednik, učitelj i administrator. Počeo je vjerovati i naučavati  kako kršćani nisu spašeni zahvaljujući vlastitim naporima već darom Božje slave, koju oni prihvaćaju u vjeri. U to vrijeme razgranalo se trgovanje indulgencijama (oprostima).

Duboko ogorčen takvim načinom davanja oprosta, 31. listopada 1517. godine na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio je na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Sam Luther, kasnije, ovaj događaj niti jednom riječju nije spomenuo ni u jednom svom djelu, iako će se  taj događa pokazati početak reformacije. Proglas je izazvao veliko zanimanje javnosti i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno napisan na latinskom jeziku) te proširen diljem Njemačke. Rasprava o oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu organizaciju. Unatoč nalogu pape  neka se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom Cajetanom, ostao je čvrsto pri svojim tezama.

Kada je papa osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa  u kojima je iznio vlastite  koncepcije.

• Spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu iskupljenja, a ne dobra djela koja čini
• izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo
• Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga,  jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog.

U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti doprinijela je i njegova vještina govorništva jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil.

Krajem 1520. godine javno spaljuje papinu bulu, a u siječnju 1521. godine  papa ga je zauzvrat izopćio iz Rimokatoličke crkve. Car Karlo V, kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms kako bi tu opozvao svoje učenje. Pojavio na Saboru ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države. Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu Wartburg. U Wartburgu počinje prevoditi Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački jezik, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.

Vjenčao se 1525. godine  Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala važan oslonac u životu. Na vjerskom planu međutim doživljavao je sukobe i unutar svoga pokreta te se tako razišao s revolucionarnim Münzerom, kao i sa drugim velikim reformatorima svoga vremena - Erazmom Roterdamskim i Zwinglijem. Oštro je istupio i protiv anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu. Njegov vjerni pristaša bio je Melanchthon koji je bio njegov zastupnik na saboru u Augusburgu 1530. godine,  na koji nije mogao radiprogonstva. Godinu dana ranije  objavio je svoju najpopularniju knjigu - Mali katekizam, u kojoj objašnjava teologiju reformacije jednostavnim i slikovitim jezikom.

Stari Zavjet s originalnog hebrejskog jezika  prevodi 1532. godine , a iste je godine djelo i objavljeno. U međuvremenu njegov se utjecaj raširio diljem sjeverne i istočne Europe. Razlog tome bio je taj što je branio nezavisnost vladara od crkvenog nadleštva. Kada je 1525. godine planuo Seljački ustanak u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici, Luther je pokušao posredovati svojim autoritetom. Međutim, kada je ustanak zahvatio i protestantska područja izrazito oštro je istupio protiv ustanika.

Do godine 1537.  njegovo je zdravlje bilo ozbiljno načeto. Istovremeno sve ga više zabrinjava preporod papinskog utjecaja, kao i potezi anabaptista te nekih hereza koje su dovodile u pitanje Bogočovještvo Isusa Krista te zato oštro istupa i propovijeda protiv istoga. U zimu godine 1546.  zamoljen je da razriješi spor između dva mlada grofa koja su vladala u području Mansfelda, gdje se rodio. Iako star i bolestan, razriješio je  spor i umro 18. veljače 1546. Godine  u Eislebenu.

Danas, Lutherovo djelo živi u ispovjedanju vjere protestanata diljem svijeta. Utvrdimo se u Biblijskim istinama koje je ponovno otkrio i u reformama koje je proveo, te ih njegovom predanošću branimo. Svijetu je potrebna nova reforma kako u crkvenim strukturama tako i kulturološka. (I.B.)

Sadržaj zabranjujem koristiti bez navođenja naslova bloga Prezbiterijanac i pripadajućeg linka na vidljivom mjestu te navođenja citiranih izvora!