“Protivnici bi moji klicali kada bih posrnuo!” Psalam 13, 5
Ako razmišljamo o Svetomu pismu na način kako ono uči univerzalno spasenje, možemo doći u razmišljanje o tome kako smo spašeni samo zato što smo ljudi. Ili ukoliko zamislimo das mo spašeni dobrim djelima, a svatko od nas živi u uvjerenju da je dobar, zasigurno ćemo imamti lažnu sigurnost u spasenje.
Kako bismo se osigurali, moramo shvatiti kako spasenje počiva na Kristu, a On je “zamišljen” kako bismo Ga mogli prigrliti I time prigrliti pravu vjeru.
Zar je vjera nužna za spasenje?
Za odgovor na ovo retoričko pitanje potrebno je razlučiti dva problema.
Prvi je doktrinarne prirode, a to je svijest kako nam je potrebno jasno razumijevanje onoga što čini spasenje. Ako vjeru shvatimo kao nešto što postoji samo u vakuumu ili kao djelo poslušnosti, zamijenit ćemo spasenje s mrtvom vjerom. Mrtva pak vjera ne može spasiti nikoga.
Drugi se problem odnosi na potrebu trijezne analize vlastitih života. Potrebno se stalno preispitivati je li plod spasenja ušao u naš život, imamo li pravu ljubav za Krista? Samo obnovljena osoba posjeduje pravu ljubav za Krista.
Manifestira li se kroz moj život duh posvećenja i obnavljanja? Imam li pravu vjeru koja je nužnu za spasenje? Imam li pravu ljubav prema Kristu?
