“jer nikada nije bilo proroštvo naviješteno ljudskom voljom, nego su, potaknuti Duhom Svetim, govorili Božji ljudi.”
II. Petrova 1, 21
Prema Isusu, riječi Svetoga pisma jednostavno jesu Riječ Božja. Apostol Pavao kaže: “Sveto je pismo od Boga nadahnuto”, a Petar kaže: “jer nikada nije bilo proroštvo naviješteno ljudskom voljom, nego su, potaknuti Duhom Svetim, govorili Božji ljudi.” U prvih je šesnaest stoljeća kršćanstvo bilo jednoglasno o prirodi Pisma. To znači, Biblija jest Bogom nadahnuta, ne samo u smislu namjere, nego i u svome značenju. Unatoč svim drugim razlikama protestantski teolozi i Vatikan usuglasili su se oko ove važne točke.
No, taj je konsenzus izazvao radikalne “protestantske” pokrete. Protestantski su se reformatori našli pred izazovom radikalnih anabaptista koji cijene “unutarnju riječ” u njihovim srcima, direktno otkrivenje i privatnu objavu preko vanjskog govora koji se prenosi kroz propovijedi. Reformatori ovaj ”entuzijazam” zovu ” unutrašnja samoobjava Boga.” Kao i kod Adama, nakon pada, naša je prirodna tendencija donositi konačan autoritet unutar vlastitih srca i uma, umjesto posluha savezu s Gospodinom.
Od vremena prosvjetiteljstva napad na pouzdanost, autoritet I bogonadahnuće Svetoga pisma prodiru u teološke akademije i crkve. Ponekad dolaze u obliku nijekanja bilo kakve potrebe za posebnom i općom objavom. U romantizamu, kroz liberalne teologe kao što je Friedrich Schleiermacher, dolazi do izazova u obliku “kompromisa” između samoobjave i posluha savezu. Svaki poticaj unutrašnjeg glasa pobožne duše smatrao se nadahnutim. U pokretu protestantskog liberalizma, dakle, susrećemo radikalni protestantski entuzijazam i racionalističku kritiku Božje čudesne intervencije. Kao rezultat toga Biblija se sve manje smatra pisanim blagom Božje komunikacije s nama, a sve više kao naš pokušaj izricanja univerzalnih vjerskih iskustava koja su zajednička za sve. U ovoj perspektivi inspiracija ne dolazi do nas iz biblijskih tekstova, nego iz unutrašnjosti osobe, zajednice i njihova duhovnog iskustva.
U povijesti su evangelici bili poznati po obrani visokih kriterija nasuprot opisanim izazovima. Heroji su staroga Princetona poput Charlesa Hodgea, A.A. Hodgea ili B.B. Warfield pomogli oblikovanju nove generacije konzervativnih protestanata kao glavne struje koja je postala stup rasprave o nadahnuću. Predvođeni Carlom Henryem, Johnom Stottom, F.F. Bruceom i mnogim drugim teolozima i bibličarima, kontinuirano su i plodonosno branili Pismo baš kao i dvije generacije njihovih nasljednika.
Danas su stari argumenti protiv klasičnih kršćanskih pogleda na Pismo zastarijeli i zamjenjuju se novim govorom, a argumenti se obnavljaju. Čak i unutar evangeličko-reformiranih krugova postoji rastuća tendencija za promatranjem Biblije više kao zapisa o religioznom iskustvu zajednice, a u manjini kao objavu s neba kroz ljudske glasnogovornike.
S tim smo izazovom, kao kršćani, bili suočeni u prošlosti, tako je I danas! Kako ćemo odgovoriti?
Izvor: http://www.whitehorseinn.org/2010/april-2010-commentary.html#0418
Vjerojatno nam preostaje da uzemo djelove bojne opreme Božje i mač duha tj. Riječ Božju. Želim reći kako je neprestalno potrebno naglašavati i prenositi one istine koje su objavljene u Svetomu pismu te jasno govoriti kako je Biblija istinita Riječ Božja.